Motel

Sanjam Bosnu
izvor vodu bistru
sanjam tebe k’o nekada istu.

‘Aljinu su digla do koljena
pereš rublje
rosom umivena.

Nije mene što te više
k’o nekada ja ne ljubim
već je meni što si s drugim
i zauvijek što te gubim.

Sanjam staru lipu na proplanku
staro mjesto s tobom na sastanku
zora rudi sviće jutro rano
mi zajedno k’o nekada davno

Nije mene što te više
k’o nekada ja ne ljubim
već je meni što si s drugim
i zauvijek što te gubim.

Sanjam dugu u hiljadu boja
sanjam tebe nesuđena moja
u kosi ti vjenac ruzmarina
na rukama držiš našeg sina.

Nije mene što te više
k’o nekada ja ne ljubim
već je meni što si s drugim
i zauvijek što te gubim.

Sanjam Bosnu
izvor vodu bistru
sanjam tebe k’o nekada istu.
Svanulo je a meni se spava
zašto snovi ne postanu java?

Nije mene što te više
k’o nekada ja ne ljubim
već je meni što si s drugim
i zauvijek što te gubim.

Rakija je naopake čudi
Sto đovala u čovjeku budi
Rakija je staza ljuljajuća
ko je pije daleko mu kuća

Rakija je k’o rijeka Ukrina
Jedino je u buretu mirna
Rakija je varljiva utjeha
Malo majka a više maćeha

Rakija je kapija bez lanca
Za nju nema ključa ni katabca
Rakija je bez adrese piće
Ko je pije u jarku osviće.

Rakiju je izmislio đavo
Kad je s Petrom kraj kazana spav’o…

U Jelice duge pletenice crne oči tanke obrvice
bijeli zubi a rumeno lice
Oj Jelice moja nesanice.

Bijeli zubi a rumeno lice

Samo tebe Jelice moram poljubiti
bogu sam se zakleo da ćeš moja biti.
Ima mnogo djevojaka što mi ljubav nude,
samo tvoji pogledi uzdahe mi bude.

Svakom živom uzdah se otima…
Kad zapjevaš brda odjekuju
svi ušute
da ti pjesmu ćuju.

Kad povedeš kolo na meraji
u srcu se bude osjećaji
Ljepotom si kolo začinila
lijepa si kao gorska vila.

Bilo jednom, nekad davno,
kad su lile kiše.
Susreo sam ljepoticu,
nikad’ takvu više.

Zubi su joj kao biser,
lica bijela i rumena.
A bujna joj crna kosa
pala niz ramena.

Recite mi, dobri ljudi,
šta je ljepše na svijetu,
nego gledat’ lijepu ženu
kad se budi u krevetu?

Vitko tijelo, bujne grudi,
crne oči njene.
Zašto, bože, samo stvori,
sve kod jedne žene?

Kada selom svojim prođe
svako joj se divi,
nema toga ko ne kaže:
Nek’ je bog poživi!

Vremena su mnoga prošla
i sve ono što je bilo…
Al’ od njene ljepote se
ništa nije promijenilo.

Još uvijek je puna šarma,
vitka tijela, bujnih grudi.
A ja mislim, bože mili…
BLAGO ONOM S KIM SE BUDI!

Recite mi, dobri ljudi,
šta je ljepše na svijetu,
nego gledat’ lijepu ženu
kad se budi u krevetu?

Op drma drma drma
nek se trese nek se vije
od bosne do šumadije
idem mala brzo brzo
na tebe sam dugo trzo
kad mi priđeš bliže bliže
kosa mi se diže diže
joj mala joj!

Curice malena
joj maleni vraže
preko deset sela
momci tebe traže.

Šesnest godina
ti si me čekala
pravoga si dušo
pravog dočekala.

Četiri psa laju
4 psa urlaju
od mene dušo
uzalud čuvaju.

Joj ja ću lance
lance pokidati
joj pa ću kerove rukama zadaviti
pa ću tebe dušo do zore ljubiti.

Joj cijelu noć ću
ljubit njena oka dva
joj a u zoru preko šume
pobjeći ću ja.

Poželjela duša moja
ostavljena njedra tvoja,
poj slavuja na proplanku
i poljupce na rastanku.

Sve što imam za te daću,
kad ti dođem zapjevaću.

Sviraj, sviraj, violino, (Mi kada smo gudili u violinu vi ste pseća govna jeli!)
dobro jutro Posavino.

Doći ću ti kaži svima Posavkama, Posavcima.
Širom svijeta, ma gdje bili, mnogo smo te poželili.

Jedno ću ti reći samo,
kad ti njedra ugledamo,
opet za me sunce sija,
dobro jutro najmilija!

Da l’ će ljepše biti išta
kad odjekne sa ognjišta,
ona naša pjesma stara
u srcima što izgara?

Složno ćemo zapjevati:
Posavino, mila mati!
Dobro jutro, majko mila,
bićeš što si nekad bila!

Ako bogda:
Poznaćeš me i po mraku,
po starkama i gornjaku,
jednog dana u kojem će ti oči zablistati, ili:
Dobar bas se daleko čuje,
čak i preko Dunava gdje je najširi, ili:
Mjesec se spustio najniže iznad Bulevara Cara Lazara,
tek toliko da ulična rasvjeta spozna
krajnju i konačnu nemoć
pred lakoćom s kojom on obasjava noć,
kao ja pred tobom,
kao ping pong loptica koja ruši zid, ili:
Nema tog kiseonika koji će raspaliti ugašenu vatru,
ma koliko ga pirio!

Održao sam riječ. Možeš li vjerovati?
Sve vrijeme sam teško disao,
prolazeći kroz tvoj grad “popločan žutim ciglama”.
Prisjećao sam se da si govorila da si prekobrojni ptić, izbačen iz gnijezda,
da si lastavica koja se zauvijek survala u talase mora, jedne noći,
nemoćna da ga preleti na svojemu putu prema jugu.
Kroz nozdrve mi je prošao miris pokošene trave iz tvojega dvorišta i miris tamjana iz crkve preko puta.
Pomislio sam, poželio, ali nisam….
Možda sam, ali to nije istina.
Ništa nisam vidio, samo otvoreno nebo i oblake koji se grupišu u obliku tvojega lica. Opet, i opet.

I cigani na izlazu iz grada “popločanog žutim ciglama”.
Prešao sam most pustivši suzu u veliku rijeku ispod.
Voda će ju odnijeti u isto ono more u kojemu se lastavice dave.
(Kada bi bog nosio moje ime.)
Možda sam, ali to nije istina, mazio mahovinu sa sjevera, zasmišljajući tebe pod prstima.

U osmehu tvome trepere zvezde
u nedrima tvojim radosti se gnezde
u ocima tvojim nestavrna lepota
umrecu zbog tebe tako mi zivota

Reci sve zelje, reci sta treba
skinucu srebro, biser sa neba
ukroticu zvezdano jato
nema sta necu za tebe zlato

Kada zora snena na istoku rudi
najlepsi si poklon sto mi zivot nudi
opija me tvoja raskosna lepota
umrecu zbog tebe tako mi zivota

Bez tebe bi cvece izgubilo boje
samo ti smirujes moje nespokoje
pa me dugo greje ljubavi toplota
umrecu zbog tebe tako mi zivota

Pevaj mi o njoj prijatelju
jer ti znas da me boli
nije htela u zivotu
bar u pesmi nek me voli

Cemu da se nadam vise
kad i srce nadu gubi
zato pevaj prijatelju
bar u pesmi nek me ljubi

Pevaj mi o njoj
prijatelju stari
nek zajeca zica
nek zadrhti srce

Dok ispijam case
pevaj mi o njoj
samo ti me svatas
prijatelju moj

Znam da sad ne vredi vise
istinu od srca kriti
ali ce u pesmi druze
ona vecno moja biti

Moja stopala
težak teret
podnose
od kada si
nestao.
A moj mali svet se srušio
mutna voda
sve je odnela.

Idem za tobom,
ali nema
tragova.
Gusta magla
sakrila
onu zvezdu što smo nekada
nazvali mi,
dragi, po nama.

Suze padaju
kvase moje
obraze.
Krv na vetru
stanuje.
A to što će zemlja i bez nas
da se vrti
nije uteha.

Idem za tobom,
ali nema
tragova.
Gusta magla
sakrila
onu zvezdu što smo nekada
nazvali mi,
dragi, po nama.